14.12.2010., utorak

Novogodišnje odluke, planovi i želje



Uskoro počinju blagdani - šareni ukrasi, šareni pokloni, šareni stolovi prepuni ića i pića... A zatim stiže i nova godina, promjena jednog znaka od četiri, proizvoljno određen trenutak za novi početak...

Nije mi sasvim jasno zašto su nam te promjene brojki na kalendaru tako bitne za nove odluke i početke. Meni je uvijek početak školske godine bio puno značajniji od kalendarske godine. Mada se i to mijenja, otkad više nisam đak i ne pohađam nikakvu formalnu školu (a neformalne škole se ne drže školskog kalendara). Ali ove godine mi se sve nekako poklopilo. Poslovni projekti, privatni projekti, planovi i za obaveze i za zabavu, sve se po Murphyjevom zakonu preklapa i događa u istom razdoblju. Zato proglašavam mirovanje bloga od 1.1.2011. Mirovanje će trajati barem do kraja 3. mjeseca, a nakon toga ću vidjeti kako stojim sa slobodnim vremenom. Ako me u međuvremenu vidite na blogu, potjerajte me natrag na rad! ;)

I ove godine vam, kao i prošle, želim lijepe stvari umjesto potrošačkog mentaliteta te što više ostvarenih ciljeva i novogodišnjih odluka. :) Uživajte u blagdanima i u životu! wave
- 10:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #   |  



07.12.2010., utorak

Life coach & life coaching



Životni trener? Životno treniranje? Treniranje za život? Que?

U zadnjih nekoliko godina je došlo do "buma" industrije osobnog razvoja. "Life coaching", koji za sada nema nekog prikladnog prijevoda na hrvatski, je jedan dio te industrije. Različiti autori i institucije imaju različite definicije tog pojma, ali ja ga razumijem kao pomoć pri otkrivanju i postizanju vlastitih ciljeva. Vjerujem da svi želimo živjeti život svojih snova, a "life coaching" bi nam trebao pomoći da ostvarimo te snove. "Life coach" bi trebao poznavati široku paletu različitih tehnika za pomoć pri motivaciji, ustrajnosti, otklanjanju strahova, otkrivanju istinskih želja... Nešto kao psihijatar, prijatelj, navijač i savjetnik, sve u jednom.

Obzirom na širinu i raznolikost definicija, te odsutnosti bilo kakvog standarda struke, logično je da se pojavljuje puno samoprozvanih stručnjaka. Na tako "mutnom" i nedefiniranom području je vrlo lako smišljati nove teorije i tehnike, koje je nemoguće (ili barem vrlo vrlo teško) znanstveno provjeriti. Počele su se pojavljivati organizacije koje nude studij "life coachinga", neke vam nude samo certifikat bez da traže dokaz bilo kakvog znanja, a treće nude tečajeve samo jedne tehnike i na osnovu toga vam dodijele titulu "trenera" (ne želim im raditi reklamu stavljajući linkove, ali primijetila sam da je tehnika NLP osobito česta u takvim slučajevima).

Moj odgovor je standardno skeptično-optimističan: Valja isprobati. sretan

Prošla sam kroz dosta materijala namijenjenog učenju tih tehnika i primijenila ga na sebi. Neko vrijeme sam čak imala i vlastitog "trenera", jer je studentica jedne od organizacija iz prve grupe tražila volontere-pokusne kuniće da nakupi potreban broj sati prakse za svoj studij, pa me besplatno "trenirala". Nakon svega toga, mišljenja sam da poznavanje tih tehnika definitivno može pomoći svakome od nas. Možda nekom manje, a nekom više, ali iskreno sumnjam da bi u bilo kojem slučaju učinak bio negativan. Mislim da bi se i unajmljivanje dobrog "trenera" isplatilo u nekom trenutku kad nam treba preokret i pomoć pri promjeni. Čini mi se da su nekad tu ulogu igrali mudri stariji ljudi, kojima smo odlazili po savjet u teškim situacijama, ali danas su neka druga vremena... Vjerujem da bi psihijatri i psiholozi trebali igrati tu ulogu, ali, nažalost, odlazak k psihijatru je u našim krajevima još uvijek tabu tema i nosi sa sobom negativne konotacije u očima drugih.

A što vi mislite? Da li ste se već susreli sa "životnim treningom"? Da li biste htjeli imati svog "trenera"?
- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #   |  



23.11.2010., utorak

Samopomoć i osobni rast i razvoj



Sigurno ste već čuli za te fraze. Smiješe vam se s naslovnica knjiga na policama u knjižarama, kioscima i supermarketima, čitate ih u časopisima (i "muškim" i "ženskim" i tračerskim), susrećete ih na poslu (najomraženije pitanje na razgovoru za posao ili godišnjem razgovoru: "Gdje se vidite za 5 godina?") i u školi ("I, kamo ćeš dalje?"). Na kraju krajeva, ima ih i na ovom blogu, iako mislim da ih do sad nisam eksplicitno koristila u tekstovima. ;)

Kako vi gledate na to? Da li mislite da je to sve lari-fari i isprazno baljezganje šarlatana? Ili ste u "self-help" literaturi pronašli svoj put i vjerujete da vam neke od tih knjiga ili autora pružaju odgovore na vaša pitanja? Da li se posvećujete osobnom razvoju i redovito "radite na sebi"? Ili odmahnete rukom, jer imate i pametnijeg posla?

Self-help i personal development, iliti samopomoć te osobni rast i razvoj, su u zadnjih nekoliko desetljeća postali jako popularna grana literature. Zapravo, postali su cijela industrija, s radionicama, seminarima, tečajevima, predavanjima, DVDovima, audio knjigama, nema šta nema. Naravno, kao što u svakom žitu ima kukolja, i obratno - u nepreglednim masama "proizvoda" za osobni razvoj ima i korisnih stvari. Mogla bih sad početi navoditi knjige i članke koji su meni osobno pomogli shvatiti ili promijeniti nešto u mom životu, ali vjerujem da svatko takve knjige čita drugim očima i pronalazi druge odgovore.

Barem po mom iskustvu, to nikad nisu trenuci iznenadnog prosvjetljenja i pokliča "sad mi je sve jasno!" Puno više je skeptičnih uzdaha "hmm, paaaa.... možda"... i onda razmišljaš još nekoliko dana i na kraju dođeš do malene promjene, malenog pomaka kormila, što te na duži rok odvede u sasvim novom smjeru. Zapravo takvu literaturu koristim kao katalizator i inspiraciju, a ne kao doslovne priručnike.

Da na kraju odgovorim na vlastito pitanje. Ne mislim da je sva literatura za osobni razvoj isprazno baljezganje, ali mislim da nažalost takvi materijali prevladavaju. Mislim da nam ponekad može pomoći, a ponekad i odmoći. Netko je na jednom blogu nedavno primijetio kako je "samopomoć" poput gipsa; ako si sav polomljen, treba ti da što bolje zacijeliš, ali nakon toga te samo smeta i ograničava. Kakav je vaš stav?

- 14:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #   |  



09.11.2010., utorak

Kako se organizirate?



Sumnjam da je itko od nas ovdje dovoljno bogat da ima svoju osobnu tajnicu, a vjerojatno ima mnogo takvih kojima bi tajnica dobro došla, u osobnom, ne samo poslovnom životu. Obaveza ima puno, vremena malo, a glave su nam sve punije svakakvih detalja i sitnica. Onda nije čudno da zaboravimo nazvati tetu kojoj smo obećali da ćemo se javiti, zaboravimo da frend ima rođendan, zaboravimo kupiti u dućanu mlijeko kojeg više nema u frižideru, zaboravimo platiti račune prije nego istekne rok plaćanja (pa se onda natežemo sa opomenama i kamatama, koje po mogućnosti opet zaboravimo platiti...)

Neko vrijeme su hit bili veliki rokovnici-planeri, danas sve više ljudi ima svoje "pametne telefone" u kojima imaju kalendare i popise obaveza. Broj pobornika tradicionalne metode "puni džepovi papirića" nije malen, a za one kojima rokovnici-planeri izgledaju nedovoljno elegantno postoje manji primjerci koji stanu u torbicu ili džep. Na kraju, i stranka "spontano neorganiziranih" ima zavidan broj članova, a kao izborni slogan koriste "go with the flow" te "ako je bitno, sjetit ću se". naughty

Na prvoj godini fakulteta, u prvim strkama oko predavanja, vježbi, kolokvija, ispita, birokracije za studentski dom, prehranu i sve ostalo, shvatila sam da ću morati istupiti iz stranke "spontano neorganiziranih". Među mojim pokušajima su bili mali planeri, veliki zidni kalendari s pregledom cijele godine, mislim da sam u jednoj fazi čak pokušavala sve organizirati na računalu... Nakon više godina i više isprobanih metoda, na kraju sam završila na dobrom starom papiru. Da budem specifična, koristim nešto slično "HPDA" (kratica znači "hipster PDA", što bi u slobodnom prijevodu bilo "elektronski organizator za raju"). Na jednom papiru imam obaveze za trenutni mjesec, na drugom za trenutni tjedan, na trećem za današnji dan. Još par papira imam za obaveze s (još) nedefiniranim rokovima i za pisanje bilješki ako mi negdje usput zatreba papir a nemam ništa za sobom. Iznenađujuće, ali stvar funkcionira. :) Pretpostavljam i zato što uživam u križanju ispunjenih obaveza - ima neki poseban užitak kad na kraju dana gledaš temeljito iskrižanu i precrtanu to-do listu. smijeh

Kako se vi organizirate? Imate li neki poseban sistem? Da li vam je to muka ili užitak ili jednostavno dio života?
- 14:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #   |  



02.11.2010., utorak

Ružičaste naočale i životne promjene



Naišla sam nedavno na članak koji govori o štetnosti pozitivnog razmišljanja. Navodno se ljudi u teškim situacijama osjećaju još gore kad im netko stalno tupi kako je sve to "za neko dobro", kako moraju biti optimistični, kako treba gledati život kroz roza naočale. Kažu i da je istraživanje dokazalo kako su ranija istraživanja, koja tvrde da se bolesnici brže oporavljaju ako su pozitivno usmjereni, zapravo pogrešna. Pa sad ja opet ne znam kome da vjerujem, znanstvenicima jednim ili znanstvenicima drugim? U svakom slučaju, vjerujem da zdrava doza optimizma još nikog nije ubila. Za razliku od prevelike doze depresije. belj

Ponekad čitam blogove na temu samopomoći i osobnog razvoja. Svi su oni puni optimizma, stava kako svatko može ostvariti sve što poželi, uvjerenosti u uspjeh, pozitivne vizualizacije i mnogih drugih lijepih stvari. Dobro, ima toga i u mojim razmišljanjima (i pisanju), priznajem. Ali često mi takav pretjerano pozitivan stav samo ide na živce. Kao lutke s umjetnim vječnim osmjehom, svakom se nasmiješe i kažu "Have a nice day!"

S druge strane, koliko god se gunđalo u meni kostriješilo na svu tu pozitivu, ipak sam većinu vremena dobro raspoloženi optimist. Možda malo oprezan i skeptičan optimist, koji uvijek bar jednom nogom stoji na čvrstoj zemlji. Jer ako provedem dan u ljutnji, nerviranju i gunđanju, što sam time dobila? Loše raspoloženje negativno utječe na moje živce, zdravlje, ten, liniju, međuljudske odnose…

Mnogi ljudi su vječita gunđala, nikad im ništa nije dobro, na svaku ideju odmahnu rukom i zaključe kako to nikad ne bi uspjelo, ne žele nikad isprobati ništa novo, kao Mrgud iz Štrumpfova uvijek govore "Ja mrzim!" Ne žele se promijeniti, ne vjeruju da se mogu promijeniti, ne žele promijeniti ni ništa oko sebe, počevši od sitnica poput dnevne rutine i rasporeda namještaja do nove karijere ili ljubavne veze.

Nastojim ne biti Mrgud. Isprobavam nove stvari, mijenjam one koje mi se ne sviđaju, trudim se ne živjeti "na autopilotu". A kako bi vi sebe opisali? Da li ste Mrgud ili nosite ružičaste naočale? (I koji vam je omiljeni Štrumpf? zubo)

Ako na sve te "ja mogu, ja hoću" misli, članke, knjige i blogove samo odmahujete rukom, izazivam vas – dajte šansu pozitivnom stavu, promjenama, optimizmu. Pa što vas košta? Sigurno se nećete preko noći pretvoriti u nasmiješenu lutku, ako vas to brine. A ako ne pokušate, ne znate kakav će biti rezultat. Moglo bi vam se dogoditi da se približite ostvarenju nekog svog sna.

- 10:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #   |  



19.10.2010., utorak

Imate li sreće u životu?



Neki ljudi baš imaju sreće. Dobiju na lotu, taman kad im treba nađu posao, slijedom slučajnosti riješe stambeno pitanje... A mi (ne svi, ali neki od nas :)) slušamo takve priče i mislimo "Pa dobro kad ću ja jednom imat' sreće u životu?"

Srećom nam u pomoć priskaču znanstvenici sa svojim istraživanjima. :) Rezultati eksperimenata ukazuju na to da ljudi koji imaju sreće posjeduju 4 karakteristike koje "baksuzi" nemaju:

1) Vješti su u primjećivanju i stvaranju šansi - U eksperimentima su napeti i nervozni ljudi propustili oglas u novinama preko pola stranice u kojem je pisalo da će dobiti 250 funti ako ga pokažu ispitivaču. Dakle, ako uspijemo ne primijetiti kad na pola stranice piše skoro pa "evo ti pare", zamislite kakve sve šanse smo sposobni propustiti. Pogotovo ako smo koncentrirani na pronalaženje nečeg drugog, a ne oglasa u kojem nam nude novac!

2) Slušaju svoju intuiciju - Znamo da jako malo znamo o načinu na koji naš um djeluje, zato nije loše ponekad poslušati što nam taj naš um govori. S druge strane, zna i pogriješiti, ali čovjek uči dok je živ. ;)

3) Imaju pozitivna očekivanja - Henry Ford je rekao: "Ako misliš da možeš ili misliš da ne možeš, u oba slučaja si u pravu." Ako očekuješ da se dogodi nešto dobro, dogodit će se nešto dobro. Možda nećeš imati više sreće, ali ćeš očekivati pozitivne rezultate i zato ćeš uložiti više truda - što će vjerojatno dovesti do boljih rezultata.

4) Pretvaraju nesreću u sreću - Ne, nemaju magični štapić, nego imaju pozitivan stav i pogled na svijet. U jednom eksperimentu su volonteri opisali zamišljenu scenu pljačke banke tijekom koje su pljačkaši pucali na njih. Sretni ljudi su u tom eksperimentu opisivali kako su imali sreće što nisu smrtno stradali, a "baksuzi" su se žalili kako nemaju sreće jer su dobili metak u nogu!

Iz tih zaključaka slijede lekcije za više sreće u životu:
- Budite otvoreni za nova iskustva i neplanirane događaje.
- Slušajte svoju intuiciju (ali ne pretjerujte).
- Svaki dan se prisjetite sretnih stvari koje su vam se dogodile (npr. u "dnevniku zahvalnosti").
- Razmišljajte i vizualizirajte pozitivan ishod važnih događaja.

Kao i uvijek, preporučam da savjete najprije isprobate pa odlučite koliko vam pomažu i - javite rezultate. :)

- 13:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #   |  



11.10.2010., ponedjeljak

Utjecaj interneta na naš mozak



Čitam ovih dana jednu zanimljivu knjigu, "The Shallows" autora N. Carra. U njoj autor opisuje kako se mozak mijenja kad je izložen novim utjecajima i kakav utjecaj na njega ima internet. (Danas pod pojmom "internet" podrazumijevamo većinom www stranice, iako je "internet" zapravo termin za svjetsku mrežu na kojoj se nalaze i www stranice i email i FTP serveri i još puno drugih lijepih stvari. :)) Nema dileme oko toga da se naš način razmišljanja mijenja, pitanje je samo da li se mijenja na bolje ili na gore - a "pravilnog" odgovora na to nema.

Razne studije i eksperimenti su za sada pokazali da korištenjem interneta pridobivamo vizualno-prostorne sposobnosti, sposobnost procesiranja veće količine informacija, bržeg odlučivanja i prepoznavanja uzoraka, ali gubimo kritičko razmišljanje, usvajanje znanja, izvođenje zaključaka i maštovitost. Naravno, to ne znači da odjednom u potpunosti gubimo sposobnost usvajanja znanja, nego da teže učimo nego prije našeg susreta s internetom.

Dio problema leži u činjenici da je mozak, kako autor kaže, "plastičan a ne elastičan". Ne možete ga nategnuti kao elastiku pa da se vrati u početno stanje kad pritisak popusti, nego kad se jednom promijeni, ostane u takvom stanju, kao plastelin. Znači, čim prvi put prosurfate webom, gotovi ste. smijeh Činjenica je da je internet već tako sveprisutan da nema povratka na staro. Preostaje nam samo prilagoditi se i pronaći najbolje načine da iskoristimo nove tehnologije za svoje potrebe.

Mene je taj detalj o plastičnosti i neelastičnosti potaknuo i na razmišljanje o navikama, dobrim i lošim. Naime, mozak ne zna što je dobro a što loše, zdravo ili nezdravo, itd, zato će se naviknuti na ono što radite, bez obzira da li je to dobro za vas ili ne. Pretpostavljam da je lakše nikad ne zapušiti nego prestati pušiti kad se jednom naviknete. Zato razmislite prije nego što počnete nešto raditi: da li želite da vam to postane navika?
- 14:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #   |  



05.10.2010., utorak

Polovica para



Pisala sam već o "neodraslim odraslim" ljudima, pa me to podsjetilo na još jednu kategoriju - takozvane "polovica para" ljude. Takvi jednostavno ne znaju živjeti sami. Ako nisu u vezi i nisu dio para, jednostavno ne znaju što bi sa sobom. Znam mnoge ljude koji ne mogu zamisliti da bi bili sami, pa radije skaču iz veze u vezu ili godinama ostaju u vezi s "pogrešnom" osobom, koja često onda i iskorištava takvu situaciju i strah svog partnera od prekida veze.

Moram naglasiti da ne zagovaram potragu za savršenom "drugom polovicom" nego mislim da trebamo prije svega živjeti za sebe i biti zadovoljni sobom i svojim životom. Ukoliko pritom naiđemo na nekog s kime bismo rado podijelili svoj život, odlično. Ali to ne znači da trebamo živjeti za njega/nju, nego s njim/njom.

Za normalnu vezu su potrebne dvije odrasle osobe. Primorci imaju izreku "bolje sam nego slabo kumpanjan" - bolje sam nego u lošem društvu. Da bismo dobro funkcionirali u paru, moramo prije svega voljeti sebe i znati živjeti sami sa sobom. Kako možemo očekivati da nas drugi vole ako se mi ne volimo?

- 10:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #   |  



21.09.2010., utorak

Mamini sinovi i tatine princeze



Na jednoj kavi nedavno je priča nanijela na temu "malih velikih beba". Sigurno znate o čemu govorim, jer ja sam u vlastitoj okolini nabrojala 4 primjerka, pa mislim da svatko od nas poznaje barem jednog (ili jednu). Dakle, to su ljudi, bilo kojeg spola, već dobrano zaišli u godine kad su naši roditelji zidali vikendicu i imali već veliku djecu, a unatoč toj dobi žive kod roditelja i puštaju da im roditelji i dalje podmiruju sve potrebe. Rade malo ili ništa, ili im nijedan posao nije dobar ili nikako da nađu posao, ne žele se odseliti jer "tko je lud da si u ovim vremenima nakopa nove troškove", a osim toga, zašto i bi, kad im je ovako "baš dobro". Mama im pere i kuha, tata im daje za pivo i posuđuje auto. Tek tu i tamo uzdahnu i pojadaju se jer ne mogu naći curu/dečka/ženu za oženit/pravog muškarca.

A ja sjedim i slušam i mislim si da nijedan emocionalno koliko-toliko normalan muškarac ili žena ne želi biti u vezi s bebom. Jer upravo to su oni, bebe.

Odrastemo u trenutku kad prihvatimo da smo sami gospodari svog života, i da smo isto tako sami i sluge svog života. Možemo raditi što god poželimo i moramo prihvatiti posljedice svojih postupaka. To su dvije strane medalje. Bebe misle da mogu izbjeći onu ne tako blistavu stranu medalje, onu dosadnu i napornu i jednoličnu. Ali ako izbjegavamo dosadne dijelove, nikad nećemo stvarno proživjeti one uzbudljive i lijepe i magične. I tako bebe žive ograničen život, vegetiraju i životare, jer im je tako "baš dobro".

- 09:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #   |  



07.09.2010., utorak

Luksuz i potrebe - koliko malo/puno nam treba?



Šetala sam nekidan gradom i gledala ljude oko sebe. Sve neka šmensi robica, dizajnerske naočale, ulalala torbice i cipelice, muški obavezno najnoviji model mobitela i ključevi od što boljeg auta u rukama... Dok je s druge strane jasno da treba zategnuti pojaseve i stisnuti zube. Čini mi se da nam je nekako u ovoj zemlji navika "keeping up appearances", mora se pokazati da se ima, nedaobog slučajno imati gori auto od susjeda, ne-dizajnerske krpice ako svi okolo imaju dizajnerske, ako treba i cijelu plaću potrošiti u jedan dan "kad je bal, nek je maskenbal"...

A bolje bi nam bilo da priznamo sami sebi (od ljudi na najvišim vrhovima do nas obične "raje") da imamo gaće na štapu i da nam je bolje živjeti umjereno i štediti novac za nešto bolje. Tu se povlači pitanje što su potrebe, što nepotreban luksuz, a što "potreban" luksuz. Ok, hranu i režije moramo platiti, tu nema pitanja. Dizajnerska majica s potpisom? Nepotreban luksuz. Kvalitetna, malo skuplja majica, koja će preživjeti nebrojena pranja bez rupa i izblijedlih boja? "Potreban" luksuz! Postoji izreka "Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino." Bolje je kupiti čizme koje ćemo nositi 3 sezone i tako 3 zime preživjeti bez mokrih nogu i prehlade, nego jeftinjak čizme koje će propuštati vodu nakon dva nošenja i potpuno se raspasti još prije kraja zime. Nažalost u današnje vrijeme logotip poznate modne kuće nije nikakva garancija kvalitete.

U idealnom svijetu bi tako prilikom kupovine odvagnuli argumente: cijena, kvaliteta, zadovoljstvo koje će nam donijeti... A ne koliko ćemo "kul" ispasti pred prijateljima. (I ako sami ne znamo kad treba štediti a kad trošiti, teško možemo bilo što prigovoriti političarima kad se ponašaju kao alkoholičari u birtiji kad stigne penzija...)

Za inspiraciju preporučam gledanje dokumentarca No Impact Man. Ponekad ide u ekstreme, ali eto, žive bez TVa i shoppinga i dobro im je. Ako mi ne vjerujete, pogledajte scenu kad 3-godišnja kćerka prvi put u životu vidi krijesnice i počne doslovno skakati i vrištati od oduševljenja. Neprocjenjivo!

PS. Ako vam se čini da u ovom postu naslućujete određene frustracije trenutnom gospodarsko-političkom situacijom u zemlji, to vam se samo čini. ;) Duboko dišem i govorim ommmmmm....

- 13:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #   |  



11.08.2010., srijeda

Hrana za dušu



Čitam, gledam, slušam sve neke ružne vijesti, evo i ovdje na blogu prepucavanja i svađe... Pa sam zaključila da nam u ovim nekim ružnim vremenima treba više lijepog, dobrog i "hrane za dušu". Nažalost mi se čini da većina nas više ne zna kako se razveseliti drukčije nego shoppingom i vegetiranjem pred televizijom. U potrazi za idejama sam naišla na ovaj popis "self-nurturing" aktivnosti za lijene (u slobodnom prijevodu, aktivnosti koje nas njeguju). Uglavnom su jednostavne i ne previše zahtjevne, pa ih objavljujem ovdje kao inspiraciju i sebi i drugima. :)

Dajte si više vremena nego što trebate da obavite ono što radite (dozvolite si da odugovlačite)
Doručkujte u krevetu
Držite bebu
Gledajte zoru ili suton
Gubite vrijeme bez grižnje savjesti
Hodajte po kiši
Igrajte se sa životinjama u trgovini kućnim ljubimcima ili sa svojim ljubimcem
Ispecite kruh
Isplačite se
Kupite si nešto posebno što si možete priuštiti
Kupite si ružu
Napišite pismo starom prijatelju
Napravite nešto za sebe od čega se osjećate odlično ali bez grižnje savjesti
Naučite meditirati
Nazovite prijatelja
Opustite se s dobrom knjigom i/ili umirujućom muzikom
Organizirajte piknik
Otiđite na koncert
Otiđite na manikuru ili pedikuru ili oboje
Pišite dnevnik
Plešite kao da vas nitko ne gleda
Počastite se omiljenim jelom
Pogledajte dobar film ili predstavu
Polako se šećite kraj mora
Posjetite muzej
Posjetite zoološki vrt
Posudite DVD s omiljenim filmom (ili više njih)
Pročitajte časopis
Pročitajte inspirativnu knjigu
Pustite omiljenu muziku i sami plešite na nju
Rano otiđite u krevet
Razgledavajte u CD shopu
Sanjarite
Sastavljajte slagalicu
Sjedite oko logorske vatre navečer
Spavajte do kasno
Spavajte ispod zvijezda
Šetajte prirodom
Uđite u vruću kupku ili jacuzzi
Upišite se na jogu
Uzmite jedan dan slobodno na poslu za mentalno zdravlje
Uživajte u kupki s mjehurićima
Uživajte u masaži
Uživajte u toploj kupki
Uživajte u vrtu
Vježbajte
Vratite se kući s posla drugim putem
Zagrlite dijete
Zaustavite se i pomirišite cvijeće


(sastavio dr. Edmund J. Bourne - The Anxiety and Phobia Workbook)
- 10:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #   |  



20.07.2010., utorak

59 sekundi



Pročitala sam ovaj vikend odličnu knjigu, "59 Seconds"
. U knjizi autor predstavlja rezultate raznih psiholoških i socioloških (i još kakvih) istraživanja na jednostavan način, za nas laike. Cilj knjige je i predstaviti nam te uvide tako da ih možemo koristiti u svakodnevnom životu. Fasciniraju me i rezultati, i kako znanstvenicima svakakva istraživanja padnu na pamet, i spoznaja da smo ljudi ustvari jedne naivne životinje kojima je lako manipulirati. Naravno, bolje da manipuliramo sami sobom nego da netko drugi to iskoristi, zato vam toplo preporučam čitanje knjige. sretan A i stvarno je zanimljiva, kao što vam mogu potvrditi svi članovi moje obitelji koje sam nagovorila da pročitaju knjigu. smijeh

Evo samo nekoliko preporuka koje sam ja zapamtila jer su mi se činile korisne za moju životnu situaciju:
- U ovom materijalističkom svijetu imamo sve više stvari, a sve manje zadovoljstva i sreće. Da biste izbjegli pritiske svoje okoline (susjed ima novi auto, drugi susjedi su renovirali kuhinju, kolegica na poslu ima novu garderobu, kolega novi iPhone...) i bili zadovoljni onim što imate, umjesto da čeznete za uvijek novim stvarima, redovito se podsjećajte na ono što već imate - vodite "dnevnik zahvalnosti".
- Iako je uobičajeni savjet za proživljavanje traumatičnih iskustava da pričate o njima (s prijateljima, psihijatrom...), puno bolje je da pišete o njima. Iz nekog razloga pisanje nam pomaže da prihvatimo i ublažimo neugodna iskustva.
- Za što dulju i bolju vezu s partnerom, pišite o njoj. Slično kao i "dnevnik zahvalnosti", to nam pomaže da više cijenimo ono što već imamo, tj. vezu.
- Da biste ostvarili svoje ciljeve, napravite detaljne planove kako doći do njih. Dok god ne znate točno koji je sljedeći korak kojeg morate napraviti na svom putu do cilja, samo ćete sanjariti.
- Kad smo već kod sanjarenja, ono samo po sebi nije loše - ako želite malo bijega od realnosti. Ukoliko želite da vam vizualizacija pomogne pri ostvarenju cilja, nemojte vizualizirati kako će izgledati kad taj cilj ostvarite (npr. kad se obogatite), nego vizualizirajte naporan rad koji je potreban za postizanje cilja (npr. duge noći koje ste proveli radeći i sl.)
- Djecu treba hvaliti kako bi stekla što više samopouzdanja, ali pohvalite njihov trud i rad, a ne pamet/talent/vještinu. Čim dijete pohvalite kako je pametno/spretno/ima smisla za nešto itd., ono će krenuti linijom manjeg otpora, birajući lakše zadatke, jer se boji neuspjeha, pogotovo zato jer na talent i inteligenciju nema utjecaja, za razliku od uloženog truda.
- Malo sam sumnjičava prema ovom savjetu, ali kaže knjiga da kod djece oštre zabrane ("ne smiješ piti, ne smiješ van, ne smiješ slušati tu muziku...") funkcioniraju tako da zabranjeno voće postane slađe i da umjesto toga treba koristiti razumne preporuke ("ako piješ, oštetit ćeš si mozak i imati problema sa zdravljem"). Ne mogu baš zamisliti kako bih nekom 2-godišnjaku uspješno objasnila da trčanje preko ceste nije dobro za njegovo zdravlje bez korištenja oštrih riječi. wink

Autor knjige ima i web stranicu/blog na kojem možete naći još zanimljivog materijala.

Kao i sa svim drugim savjetima, "your mileage may vary", kako kažu Ameri. Tj. ovisi o vama i vašoj specifičnoj situaciji koliko će vam savjeti pomoći. Meni se čine zanimljivi i vrijedni isprobavanja - javite kako vam ide!
- 12:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #   |